Lejla, poznatija kao Lepa Brena, ime je koje izaziva snažne emocije i uspomene kod mnogih u regionu Balkana. Ova izvanredna pjevačica, koja je tokom svoje karijere stekla titulu “kraljice turbo-folka”, suočila se s bezbroj izazova, ali i neizmjernim uspjesima. Njena životna priča nije samo priča o glazbenoj karijeri, već i o dubokim osobnim gubicima i unutrašnjem ratu koji je vodila kroz cijeli svoj život. Ova priča je složena i inspirativna, te pruža uvid u to kako se jedna žena borila sa svojim demonima dok je istovremeno osvajala srca publike širom bivše Jugoslavije.
Rođena 1959. godine u Tuzli, Lejla Jahić od malih nogu pokazivala je izvanredan talenat za muziku. Njena ambicija i strast prema umjetnosti odveli su je u svijet muzike, ali put nije bio lak. Sudbina joj je pripremila brojne izazove. Naime, u trenutku kada je mlada pjevačica započela svoju karijeru, njen otac, Abid Jahić, napustio je ovu zemlju, ostavljajući Lejlu sa dubokim emotivnim ožiljcima. Ovaj gubitak bio je težak teret, a sjećanje na oca često je pratilo njene prve uspjehe, dok su suze padale zbog njegovog odsustva. Njena ljubav prema muzici i roditeljima bila je inspiracija koja je oblikovala njen umjetnički izraz.
Tokom godina, Lejlin umetnički put bio je obasjan sjećanjima na porodicu i njihovu podršku, ali i opterećen gubicima. Godine 2010. bile su posebno teške; tragična prometna nesreća odnijela je njenog oca, ostavljajući je u šoku i dubokoj tugi. Ova povreda nije se samo odrazila na njen život, već je ostavila i neizbrisiv trag na njenom umjetničkom radu. Njene melodije su postale još emotivnije, a stihovi su prenosili duboku žalost i bol koju je osjećala. Na primjer, pjesma „Ja bez tebe ne mogu da zivim“ postala je svojevrstan himna za sve one koji su doživjeli sličan gubitak, a njeni stihovi odražavaju borbu sa tugom i potragom za mirom.
U tim teškim trenucima, njen suprug Boba Živojinović, kao i prijatelji, pružili su joj podršku koja joj je bila neophodna. Zajedništvo i ljubav koju su imali pomogli su joj da prebrodi najteže trenutke. Njene pjesme, poput “Miki, Miki” i “Prvi poljubac”, postale su simboli njene unutrašnje borbe, otpornosti i snage. Ipak, najvažniju ulogu u njenom oporavku odigrali su njeni sinovi, Viktor i Stefan. Njihova bezuslovna ljubav i prisutnost donijele su joj osjećaj sigurnosti i umirujuće podrške, što je od suštinske važnosti u procesima emocionalnog isceljenja. Svojim sinovima često posvećuje pjesme u kojima izražava ljubav i divljenje, pokazujući kako su njeni bližnji uvijek u njenom srcu.
