U Novom Sadu, gradu poznatom po svojoj bogatoj kulturi i zajednici, dogodila se tragedija koja će zauvijek ostati urezana u sjećanjima svih njegovih građana. Požar u naselju Salajka, koji je izbio jedne noći, odnio je živote šestoro ljudi, uključujući mladu majku, njenog supruga i njihovo četvoro djece. Ova katastrofa nije samo pogodila porodicu, već je i cijela zajednica duboko pogođena, suočavajući se sa tugom i bolom koji se teško mogu opisati rečima. Godinu dana nakon ovog strašnog incidenta, preživjeli se bore s izazovima koji dolaze uz gubitak voljenih.
Osjećaj praznine
„Naša porodica se svakodnevno bori da izgradi novi život, ali ništa nije isto kao prije,“ izjavila je Ivana, sestra nastradale Maje Subotin. Ova tragedija ostavila je neizbrisive ožiljke, čineći da se svakodnevni život čini kao neprepoznatljiv trenutak. „Praznina koju osjećamo je ogromna. Sve je drugačije,“ dodaje Ivana, govoreći o svakodnevnim izazovima. Gubitak članova porodice nije samo emocionalna bol, već i gubitak doma, uspomena i osjećaja sigurnosti. Kako da nastave dalje u svijetu koji više nije onakav kakav su poznavali? Osjećaj gubitka i praznine dodatno se pojačava svakodnevnim rutinama koje više nisu iste. Na primjer, Ivana se prisjeća kako su često provodili nedjeljna poslijepodneva zajedno, igrajući se i smijući se. Sada, svaki put kada prolazi pored mjesta gdje su provodili te trenutke, taj staro dobri miris doma i radosti, zamjenjuje tuga i sjećanje na ono što je izgubljeno. Članovi porodice, poput Ivane, često se susreću s izazovima poput povratka u normalan život, gdje zaboravljaju obaveze, a umjesto toga, njihove misli su ispunjene tugom i sjećanjima na voljene.
Kada se prisjeća onog kobnog dana, Ivana se sjeća kako je njen mlađi brat proslavio svoj 18. rođendan. „Bila sam s njima, svi smo bili sretni i nasmijani. Samo nekoliko sati kasnije, stigla je najgora vijest koju čovjek može zamisliti,“ rekla je s tugom u glasu. Požar je izbio iznenada, a njihova majka je prva primijetila plamen i pokušala probuditi ostatak porodice, no nažalost, vrijeme je bilo prekratko. „To je bio horor koji ću pamtiti do kraja života,“ dodaje Ivana kroz suze, prisjećajući se panike koja je zavladala dok su pokušavali pronaći jedan drugog u dimu i kaosu. Priče o posljednjim trenucima te noći su često ispunjene dramatičnim događajima. Svi pokušaji da se spasi porodica bili su bespomoćni, a strah i osjet vlastite nemoći su bili prisutni. Ivana se sjeća da je čula vrisak i neizvjesnost, pokušavajući pronaći izlaz iz kuće koja se brzo pretvorila u plamen. U trenucima panike, ona je izgubila svaku nadu i osjećaj sigurnosti. „Ne mogu zaboraviti taj osjećaj bespomoćnosti,“ naglašava ona, dodajući da je taj trenutak zauvijek obilježio njen život.
