Narativ Ljubice Petrović i mladića Marka nadilazi puku dobrotu; ono pokazuje kako naizgled beznačajna, svakodnevna gesta može duboko utjecati na postojanje pojedinca. Ljubica, često opisivana kao skromna, živjela je u skromnoj, starijoj kući na periferiji grada, no ipak je gajila izvanrednu sposobnost empatije. Njezina dnevna rutina bila je prilično jednostavna – ovog je jutra planirala posjetiti šarmantnu pekarnicu kako bi kupila kruh i jogurt prije nego što je otišla na tržnicu i prodavala domaće sapune izrađene prema receptu njezine pokojne majke. Svaki dan je susretala dječaka koji je stajao ispred crkve Svetog Save. Njegov izraz lica prenosio je više nego što se riječima moglo artikulirati – unatoč svom siromaštvu, ostao je pribran i nije tražio milostinju.
I u tišini Ljubica je svaki dan dosljedno stavljala po 100 dinara uz napomenu: “Za doručak, dragi.” Nikada nije tražila ništa u zamjenu i nije znala njegovo ime. On je bio samo prisutan u njezinu životu, a ipak je osjećala duboku potrebu da mu pomogne. Iako su njihovi susreti bili ograničeni na kratkotrajne trenutke, te tajne svakodnevne transakcije razvile su se u dublju povezanost – istinsku vezu koja je obogatila njihove živote.
Međutim, kako to često biva, život je unio nepredviđene promjene. Nakon iznenadne smrti supruga Radomira, Ljubica se našla u samoći. Njezina rezidencija postala je prostor lišen topline, a tišina joj je postala stalni pratilac. Živahnosti svakodnevnog postojanja došao je kraj – nije bilo odlazaka na tržnicu, sapuna za nabavu, niti rutinskih razgovora s dječakom. Sve aktivnosti su zaustavljene.Tjedan dana nakon sprovoda, odjeknulo je kucanje na njezinim vratima. Bio je to isti dječak, ali se ovaj put pojavio drugačije, odjeven u urednu jaknu, sa šalom oko vrata i s torbom u ruci. U ovoj torbi ležala je poruka namijenjena njoj: “Ne znam kako da izrazim svoju zahvalnost. Hvala ti što si svaki dan moj čovjek. Sada želim biti tvoj muškarac. Nisam zaboravio, niti ću. Tvoj Marko.
Ovaj dirljiv slučaj, prožet poštovanjem, ponovno budi vjeru u urođenu dobrotu čovječanstva. Ljubici su navrle suze olakšanja i zahvalnosti. Bezbrojni trenuci koji su ih spajali tijekom godina sada su dobili dublje značenje. U njezin se život uspješno utkao Marko, siroče koje je doživjelo zanemarivanje mnogih. Započeo je posjete vikendom, pomažući joj u dvorištu i unoseći radost u njezin prethodno miran dom.
Godinu dana kasnije Ljubica je odlučila sastaviti oporuku. Svoje nasljedstvo, koje je uključivalo staru kuću, vrt i radionicu, ostavila je Marku, jer je on jedini koji ju je “podsjetio što znači humanost”. Sigurna u svoju odluku, Ljubica je svojoj susjedi prenijela: „Ovo je dijete koje me nije zaboravilo. Dok su se drugi okretali, on je prišao.
Narativ Ljubice i Marka pokazuje da istinska dobrota ne ovisi o financijskim sredstvima, već o karakteru srca pojedinca. Njihovo putovanje potkrepljuje ideju da prednosti ljudskih odnosa i iskrena zahvalnost nisu roba koja se može kupiti; nego se njeguju dosljednim, svakodnevnim izrazima ljubavi i poštovanja. Sudbina često otkriva svoju zahvalnost na neočekivane načine, često kroz najiznenađujuće pojedince. Ovaj primjer djeluje kao snažan podsjetnik na važnost ljubavi i suosjećanja, pokazujući kako te vrline poboljšavaju kvalitetu našeg svijeta.
