I godinama nakon izlaska iz dječijeg doma na Bjelavama u Bosni i Hercegovini, Semir Hadžić, mladić koji je tamo odrastao, i dalje se suočava s preprekama stereotipa i diskriminacije. Izazovi su primarno usmjereni na djecu bez roditeljske podrške i na djecu koja su odgajana u sličnim ustanovama.
Nakon što je na rođenju napušten u rodilištu, samo sedam dana kasnije premješten je u Dom Bjelave. Njegovo temeljno i kasnije obrazovanje ostvareno je u sklopu ove ustanove. U zidovima doma Bjelave dobio je svoje ime, a prezime od majke. Prisjeća se da su njegovi početni koraci i najraniji iskazi bili isključivo u intimnom okruženju tog kućanstva.
Hadžić otkriva da ima brata s majčine strane i dvije sestre s očeve strane. Začudo, priznaje da ih ne poznaje. Nakon što je napunio 18 godina, njegova jedina želja bila je ponovno se sastati s majkom, želja koja mu se na kraju ispunila. Susret, koji smatra neprocjenjivim darom, za njega ima neizmjerno značenje jer je njegova majka ne samo pristala na ponovni susret, već je izrazila i vlastitu čežnju za tim.
Semir s trunkom kajanja razmišlja o trenutku kada je shvatio da su ga prevarile neiskrene suze, neiskren osmijeh i isprazni zagrljaj. Težina bezbrojnih neodgovorenih pitanja koja su ga mučila nastaje, znajući da možda nikada neće pronaći rješenje. Nakon susreta s majkom, otkrio je neiskrene suze i umjetne emocije, što ga je navelo da osjeti grižnju savjesti zbog svog izbora da se ponovno poveže s njom.
