Ružica Kerić, supruga talentiranog klavijaturiste Mirsada Kerića, hrabro progovara o svojim osjećajima i sjećanjima na supruga koji je izgubio život u tragičnoj saobraćajnoj nesreći 17. februara 2019. godine. Ova nesreća, koja je također uzela život popularnom muzičaru Šabanu Šauliću, duboko je pogodila ne samo Ružicu, već i cijelu muzičku zajednicu koja je poznavala Mirsadov talent i strast prema muzici. Mirsad je bio mnogo više od običnog muzičara; bio je oslonac svojoj porodici i prijateljima, a njegova sposobnost da spoji ljude kroz muziku bila je neprocjenjiva. Njegova muzika nije bila samo sredstvo izražavanja, već način života, oblikovanje emocija i povezanosti među ljudima.
Ružica se sjeća trenutka kada je saznala za nesreću s nevjerojatnom snagom emocija. „Prvi poziv sam primila od Saše, menadžera, a zatim i od Bobija, koji je bio s Mirsadom u automobilu. Na kraju me nazvao naš sin Denis, koji je bio u Koblencu. Svi su me umirivali govoreći da je Mirsad samo malo povrijeđen i da će sve biti u redu“, prisjeća se Ružica. Iako su te riječi bile umirujuće, one nisu mogle pripremiti Ružicu na bolnu istinu koja je uslijedila, a koja je promijenila tok njenog života zauvijek. U tom trenutku, svijet se činio kao da se okrenuo naglavačke, a svaka nada je nestajala s svakom promašenom rečenicom koju je čula.
„Sjećam se te panike kada sam pomislila da će sve biti u redu, a onda sam saznala da je Mirsad preminuo. Bio je to trenutak koji mi je slomio srce“, dodaje Ružica, govoreći o trenutku koji je označio kraj njenog svijeta kakvog je poznavala. Ova tragedija nije samo promijenila njen život, već je ostavila neizbrisiv trag na sve one koji su poznavali Mirsada. Njegova predanost prijateljima bila je očigledna, jer je iako je trebao ići kući, odlučio prevesti svog prijatelja Šabana i Bobija, pokazujući koliko je cijenio obaveze prema njima. Taj trenutak solidarnosti i prijateljstva još jednom je naglasio koliko je Mirsad bio poseban čovjek, spreman pomoći drugima čak i u trenucima kada je trebao misliti na sebe.
Jedan od najupečatljivijih aspekata ove tragedije jeste simbolika klavijature, instrumenta koji je Mirsad volio. „Upravo je ta klavijatura bila uzrok njegovog stradanja. Morao je pomaknuti klavijaturu da bi Bobi mogao sjesti, a nažalost, to je dovelo do nesreće“, ističe Ružica s tugom. Ova situacija dodatno otežava proces tugovanja porodice Kerić koja se suočava s gubitkom voljene osobe, ali i pitanjem kako nastaviti dalje bez njegova prisustva. Klavijatura, koja je nekada bila simbol njegovog strastvenog stvaralaštva, sada postaje podsjetnik na neizmjernu tugu i gubitak. Ružica se često sjeća trenutaka provedenih uz Mirsada, kad je slušala njegove improvizacije na klavijaturi, koje su bile ispunjene emocijama, i često se pita kako će bez njega nastaviti s tim naslijeđem.
Muzika je za Mirsada bila suština njegovog bića, a njegov talent je bio most koji je spajao ljude. Njihov dom bio je oaza muzike, mjesto gdje su djeca odrastala uz zvuke klavijature, stvarajući uspomene koje će trajati vječno. Tokom teških trenutaka kada je Mirsad bio hospitaliziran, Ružica se suočila s najgorim strahovima. „Molila sam doktore da ne ugase aparate“, prisjeća se. Osjećala je nadu da će se Mirsad probuditi, ali u isto vrijeme je strah i nesigurnost preplavili njene misli. U tim trenucima, muzika nije bila samo pozadina; bila je njena utjeha, njen način da se nosi sa bolom i neizvjesnošću. Njezin sin Denis često bi svirali Mirsadove omiljene melodije, znajući da će to barem na trenutak donijeti mir njihovim srcima.
