Uz ispunjene sve želje, ponosno izjavljuje da nikada nije osjećala sram zbog svog podrijetla ili identiteta. Vesna, sada prisjećajući se svojih ranih godina, izražava zadovoljstvo ostvarenjem svojih snova iz djetinjstva da svojoj djeci osigura toplinu i hranu, vjerujući da je dovoljno imati te osnovne potrepštine, prepoznajući granice onoga što se može i ne može ostvariti.
Dok je odrastala, njezino je djetinjstvo bilo ispunjeno teškoćama koje su u njoj osjećale duboku tugu. Ona ne može a da ne suosjeća sa svojom majkom, koja je neumorno radila dva posla, ali je i dalje jedva spajala kraj s krajem. Sjećanja na skupljanje drva za ogrjev kako bi se ugrijala tijekom oštrih zimskih mjeseci urezana su joj u sjećanje. Unatoč ovim izazovnim okolnostima, zadržala je snove o jednostavnom komadu kruha i toplini ugodne vatre. No, gajila je i veće težnje koje je na kraju uspjela ispuniti. Pjevanje i ples postali su njezina utjeha, unoseći radost i pozitivu u život njezine i njezine majke.
Prema njezinim riječima, stanovali su u blizini mosta, točnije ispod njega, u jednoj trošnoj nastambi; unatoč okolnostima, uspjeli su uživati, čak i usred povremenih sukoba. Sada izražava zadovoljstvo činjenicom da je evoluirala u ženu kakva je danas.
