Narativ započet Kalezićevim razmišljanjem o vremenu kada je on, zajedno s Arkanom, Natalijom (Arkanova prva supruga), njihovim potomcima, njegovom suprugom Verom i njime, bio prisiljen napustiti svoj dom nakon Arkanove smrti i pronaći utočište u Željkovom domu. Ispunjen tugom, on iskreno priznaje duboku tugu koja je obavila njegovu majku, koja je tragično podnijela gubitak svoja dva sina, njegove braće i sestara. Kalezić tvrdi da je kao umjetnik odigrao presudnu ulogu u njihovim životima, ali svoj angažman skromno karakterizira kao iskonski i nepatvoren, poput suze.
Kalezić tvrdi da bi se on u prošlosti bavio bilo kakvim nemilosrdnim djelima, njegovi sljedbenici bi ih već otkrili. Unatoč tome, on otvoreno priznaje svoje povoljno druženje s dotičnom osobom, koja ga je jako cijenila i dodijelila mu naslov viteza.
Ušavši u Arkanovu rezidenciju, zatekao sam njegovu majku uplakanu. Nježno sam joj prišao, dajući joj utješni poljubac. Od tada je postao običaj da neko prati Cecu, dok je druga osoba ostala pored Natalije. Ovo je tek nekoliko anegdota s Balkana koje u tim konkretnim slučajevima nemaju nikakvu relevantnost. Natalija je pokazala izvanrednu staloženost i sofisticiranost dok je izgovarala riječi: “Poštedi me detalja; njegov život je lahor u usporedbi s mojim.
Natalija, žena od najvećeg integriteta, otvoreno je izrazila svoju duboku naklonost prema Ceci, ljubav koju je Željko Ražnatović gajio u srcu. Bitno je imati na umu da je Željko Ražnatović tragično preminuo 15. siječnja 2000. godine nešto iza 17 sati u hotelu Intercontinental u Beogradu. Njegovo posljednje počivalište bilo je na Novom groblju u Beogradu, gdje je sahranjen 20. siječnja.
