Nakon razornog masakra u Osnovnoj školi “Vladislav Ribnikar”, Kosta Kecmanović je brzo prebačen na Kliniku za neurologiju i psihijatriju za djecu i omladinu u Beogradu, gdje se i danas liječi. Za razliku od očekivanja da će svjedočiti izljevu emocija nakon što je shvatio veličinu svojih postupaka i dubok uticaj na deset porodica, on je zadržao uznemirujuće odsustvo bilo kakvog vidljivog emocionalnog odgovora.
Osoblje bilo je zatečeno Kostininim uznemirujućim nedostatkom kajanja, osećanjem koje je potrajalo i prilikom njegovog prvog susreta sa majkom Miljanom. Tokom istrage, Kosta je pokazao velikudosljednost u svom držanju. Čak i kada su mu postavljana pitanja o njegovoj umiješanosti u zločin, zadržao je miran i distanciran stav, reagujući mirno bez ikakvih emocija.
Osoblje je o
čekivalo promjenu u Kostinom ponašanju nakon susreta sa članom porodice, posebno kada je prvi put vidio majku u bolnici. Međutim, na njihovo veliko razočaranje, Kosta nije pokazao nikakav uočljiv odgovor i komunicirao je s njom kao da je potpuni stranac.
