Pogrebni običaji u Srbiji variraju od regiona do regiona, što rezultira raznolikim nizom tradicija koje se poštuju nakon smrti. Ove jedinstvene prakse su duboko ukorijenjene u historiji zemlje, gdje je tradicija umiranja kod kuće oblikovala običaje i rituale koji okružuju proces tugovanja.
U određenim područjima uobičajena je praksa da svaki član porodice ostane budan u slučaju smrti. Ova tradicija proizlazi iz ideje da smrt liči na san i da se brine da bi pokojnik mogao naići na nekoga ko je zaspao, što bi dovelo do njegove smrti.
Postoji vjerovanje da ako pojedinac umre otvorenih očiju, nesretnu posljedicu ima onaj ko ga prvi vidi. Uobičajeno je da se nakon nečije smrti odmah sakriju sva ogledala u kući. Ova praksa služi da se otkloni mogućnost da preminuli duh uđe u ogledalo i ostane u carstvu živih.
Svaki komad namještaja, uključujući i posuđe, se prevrće. Voda koja se koristi za kupanje pokojnika smatra se nečistom, sposobnom nanijeti štetu i privući nesreću svakome ispred čije kuće se prolije.
Neophodno je spriječiti da pogrebna povorka prelazi polja ili livade, jer tijelo pokojnika predstavlja prijetnju i životinjama i biljkama. Nasuprot tome, postoji vjerovanje koje povezuje bolest sa demonskim izvorima. Kao rezultat toga, pojedinci dovode svoju bolesnu djecu pred povorku, nadajući se da će se bolest prenijeti na pokojnika.
