Djevojčica je ukašavala kutiju sa zlatnim omot papirom, da bi je stavila pod jelku. Zbog toga je potrošila dosta novca, a otac se naljutio i kaznio je zbog toga. Sljedećeg jutra mu je poklonila tu kutiju. On je otvorio i vidio da je prazna.
Tada se otac ponovo naljutio i rekao:” Zar ne znaš da kada nekome daš poklon, trebalo bi da nešto bude u njemu?” Pogledala ga je sa suzama u očima.”Ali tata, kutija nije prazna Ispunjena je mojim poljupcima za tebe.”
Bio je zapanjen. Osjećao se tako neprijatno i samo je čvrsto zagrlio svoju kćerku. Zamolio ju je za oproštaj. Godinama kasnije je držao tu istu kutiju pored svog kreveta.Kada bi se osjećao tužn0, otvorio bi tu kutiju i mislio o ljubavi koju je njegova kćerka tu smjestila. I uvijek bi mu se popravilo raspoloženje.
Nekada smo u stanju da donesemo sud prerano i onda p0griješimo. Nije rijetkost i da nekoga tako uvrijedimo jer smo bili brzopleti i nismo razmišljali. Stoga nemojmo da tako žurimo u zaključke jer tako možemo povrijediti nekoga. Ne samo druge, već i sebe.